Prevoditelj ljudskih duša

Premijera opere Pelléas i Mélisande francuskog skladatelja Claudea Debussyja (1862–1918) u bečkoj Državnoj operi (Staatsoper Wien) 18. lipnja bila je događaj na kraju sezone koji je pobudio veliko zanimanje, a izvedba polučila izniman uspjeh. Nazočnost na trećoj predstavi održanoj 24. lipnja bila je mogućnost za doživljaj izvedbe još u punome zanosu novosti koju donosi postavljanje te rjeđe izvođene opere u jednoj od svjetskih opernih kuća koja tradicionalno angažira važna i dakako skupo plaćena imena u svijetu glazbenoscenskih spektakala. A i Beč Pelléasa i Mélisandu ima prigodu čuti i vidjeti tek nakon gotovo četvrt stoljeća. Za HNK u Zagrebu poznato je da je Debussyjevo remek-djelo prvi put bilo predstavljeno 12. prosinca 1923. pod ravnanjem Petra Konjovića i u režiji Branka Gavelle sa scenografijom Ljube Babića, a 2015. naša je glavna nacionalna kuća ugostila tri izvedbe koprodukcije s pariškom Opéra Comique okupivši francuske i hrvatske umjetnike u okviru festivala Rendez-vous, što je dalo priliku čuti izvedbu u inscenaciji Stéphanea Braunschweiga i pod ravnanjem dirigenta Pascala Rophéa.

Novu bečku vizualizaciju lirske opere u pet činova Pelléas i Mélisande, jedine dovršene Debussyjeve opere koju je francuski buntovnik i novator skladao na tekst Mauricea Maeterlincka i nakon naporna stvaralačkog razdoblja od deset godina, u stalnoj težnji da se oslobodi Wagnerove sjene i stvori nešto doista novo, dovršio 1902, u najvećoj je mjeri estetskim uvjerenjima odredio poznati švicarski redatelj i scenograf Marco Arturo Marelli (1949). Prema njegovim je riječima to operni naslov koji u „opernom voćnjaku stoji potpuno osamljeno kao drvo s tek jednim jedinim plodom, ali taj je plod prekrasan, velik i zlatan“.

Doista, nužno je uputiti se u proces nastanka te opere, već od izbora sadržaja koji simbolizmom i zakučastim asocijacijama, likovima „ni od kuda“ i neodredljivošću mjesta i vremena radnje postavlja mnoštvo pitanja, kao i skladateljskim rješenjima čije su osnovne značajke suptilnost harmonijskih postupaka, prokomponiranost i recitativnost pjevačkih dionica, krajnja profinjenost orkestracije i svojevrsna „vokalna psihoanaliza“ koja pjevačima postavlja posebno zahtjevne zadaće u odnosu na predstavljanje uključenih likova jednako u pogledu glasovne kao i u pogledu glumačke evokacije.

Već se kod naslovnog muškog lika Pélleasa postavlja pitanje je li to „bariton-tenor“ ili „tenor-bariton“, budući da se traži krajnje protegnut opseg glasa i solist sposoban svladavati taj široki glasovni raspon. Austrijski lirski bariton, komorni pjevač (Kammersänger) bečke Državne opere Adrian Eröd savršeno odgovara traženim zahtjevima i njegova je interpretacija glasovno i glumački zbilja uvjerljiva. Kako bi se pak predstavilo Mélisande, tu djevojčicu ženu koja je bajkovito izvanzemaljska, potreban je svijetli lirski sopran s jasnom dikcijom koji je u mogućnosti glasovno ostvariti svu zahtjevnost gotovo instrumentalno vođena timbra lika čije je osnovno stanje svojevrsna eteričnost i tugaljivost. Smještena uglavnom u srednjem položaju, dionica je prikladna jednako za pjevačice sa sopranskim kao i za one s mezzosopranskim rasponom. Ukrajinska sopranistica Olga Bezsmertna, od 2012. nakon niza osvojenih prvih nagrada stalna članica bečke Državne opere, očito je idealna pjevačica koja s lakoćom i nježnošću ovladava likom. Uopće, sve su uloge pjevački odlično ostvarene. Tako Bernarda Fink kao Geneviève iskazuje nužnu vokalnu snagu, a Franz-Josef Selig kao životno iskusni Arkel potrebnu dirljivost jer upravo on izgovara rečenicu o potrebi samilosti prema ljudskim dušama, svakako jednu od središnjih misli u „filozofiji“ Debussyjeve opere. Nadasve pak eksplozivni i u prizoru pobješnjele ljubomore krajnje realističan Simon Keenlyside u ulozi Golauda umjetnik je čija kreacija ostaje posebno zapamćena. Uloga dječaka Yniolda povjerena je ukrajinskoj koloraturnoj sopranistici Mariji Nazarovoj i teško je zamisliti vrckaviju, pjevački pouzdaniju i glumački duhovitiju interpretkinju tog lika.

Dakako, orkestar bečke Državne opere poslovično je na nadasve visokoj razini ostvarivanja svih zahtjeva kompleksne partiture i u interludijima slušamo doista vrhunske interpretacije za koje je svakako najzaslužniji francuski dirigent armenskoga podrijetla Alain Altinoglu, koji cijelu predstavu vodi sigurnom rukom. Pa ipak, ukupni je dojam do te mjere deprimantan zbog glomazne betonske scenografije, stalne polutame i gotovo fizičkog pritiska visokih kulisa da ni tisuće litara vode, koju se mora osigurati na pozornici kako bi se dobilo pravo, a ne samo neko imaginarno jezero na kojemu se u tom nowhere susreću protagonisti tragedije, ne može „olakšati“ dojam nelagode. A tek kako je pjevačima koji moraju pjevati mokri do kože?? To bi trebalo pitati njih. Publika u svakom slučaju frenetično plješće jer na pozornici svi od sebe daju doista sve što kao umjetnici znaju i umiju. A toga dakako ima uvjerljivo mnogo.